Jedan prilog istoriji anarho panka (Steve Lake – Zounds Demystified)
(originalno objavljeno na Situacije! blogu )
Zounds has been described as political band. It has been labelled as squat rock, pop rock, peace punk, anarcho-punk, post-punk, psychedelic, punk-pop and a million other things. But those are just labels, I’m not that bothered what people call it really. I’m just pathetically grateful that anybody at all bothers to listen to it. (Steve Lake)
Knjigu Zounds Demystified dobio sam za prošli rođendan (hvala!), pre više od godinu dana, a tek sada sam uspeo da je pročitam, iz ko zna kog puta i u višemesečnom vremenskom intervalu. Ne zato što je knjiga dosadna, naprotiv, jako je zanimljiva, ali eto, takva mi karma (can’t cheat karma, što bi rekli Zoundsi).
Knjigu je napisao Stiv Lejk (Steve Lake), basista, pevač i temelj britanskog pank benda Zounds, a u knjizi obrađuje nastanak Zounds-a, opštu atmosferu u Velikoj Britaniji tokom osamdesetih godina XX veka, spominje razne više ili manje poznate ljude sa kojima je dolazio u dodir, te piše o koncertima i pesmama Zounds-a, od početnih džemovanja na “slobodnim festivalima”, preko prve turneje, do balkanske turneje početkom dvehiljaditih. Ako vas ove teme interesuju bar upola kao mene, u Zounds Demystified otkrićete interesantan i vrlo ličan prikaz istorije benda koji je u sebi spojio obe bitne kontrakulturne tendencije u rok muzici iz šezdesetih i sedamdesetih godina.
Priču o Zoundsima Stiv Lejk započinje svojim iskustvom sa slobodnim festivalom u Vinzordskom velikom parku , održanom po njegovim rečima 1973, na kome je pod uticajem esida i slučajnog razgovora sa hipi agitatorom, u trenutku postao politički svestan. Činjenica da je te godine festival prekinut brutalnim napadom policije, samo je pomogla u brušenje ove psihodelične političke svesnosti. Kao bitne orijentire navodi još Watchfield Windsor Free Festival iz 1975, suđenje Ubi Bill Dwyer-u , te Stonehendge festival u periodu 1975-81. Takođe svoj bend, zajedno sa bendovima The Mob, The Astronauts, The Androids of Mu, naziva nastavljačima tradicije slobodnih koncerata, tradicije započete psihodeličnim rok bendom Here and Now, koja je podrazumevala slobodan ulazak na koncert uz insistiranje na davanju donacije za bendove koji sviraju, a ne naplaćivanju ulaza.
Od zanimljivih ljudi koje pominje tu su neizbežni Penny Rimbaud, lider Crass-a, benda koji je utemeljio anarho pank [1] i koga je Stiv prikazao zajedljivim opaskama, zatim Dave Morris čiju su komunu Zoundsi u svojoj naivnosti ojadili velikim telefonskim računom nastalim tokom bukiranja njihove prve turneje, Klifa Harpera koji im je nacrtao naslovnicu albuma, pominje njihov susret sa rok zvezdama The Clash u Berlinu, na čiji su koncert pokušali da upadnu, i još druge različite ljude što su se kretali britanskim muzičkim podzemljem od osamdesetih pa naovamo.
A pošto je knjiga pisana ličnim tonom, ne mogu a da ne pričajuči o knjizi ne kažem nešto i o njenom autoru, bar ono što na osnovu knjige mogu da zaključim o njemu. Sa jedne strane pomalo mi se diže kosa na glavi od neodgovornosti i neozbiljnosti koja mu je bila svojstvena u događajima koje opisuje, od pretrpavanja tela narkoticima, do zanošenja koje poput mehura eksplodira na prvoj prepreci, no sa druge strane mi je simpatično što on ni u jednom trenutku ne pokušava da sebe prikaže u boljem svetlu, kao harizmatičnog i enigmatičnog heroja, čak naprotiv. U startu kaže da su ljudi u bendovima ego manijaci od kojih nipošto ne treba tražiti savet kako da se popravi svet pošto oni nemaju ni blagu predstavu o tome, kako on sam nikada nije mnogo poznavao političke ideologije, ali da je unutar sebe osećao politički impuls i kako se, na kraju, osećao kao autsajder ne samo u mejnstrim društvu, već i na marginama po kojima se kretao.
I stvarno, nema u ovoj knjizi velike politike. On o svom životu u skvotu piše kao o dvadesetčetvoročasovnoj narkotičkoj žurci od koje je na kraju pobegao pošto mu se smučio takav život. O svojoj poseti berlinskom Krojcbergu, tada verovatno centru skvoterske i političke aktivnosti radikalne levice on piše kako su Zoundsi uživali na krovu skvota motajući gandžu koja bi njihovim domaćinima potrajala godinu dana, i tako dalje. A opet, to je to, nije tu reč o prodavanju muda za bubrege i glumljenje političke čistoće i uzvišene revolucionarne pozicije, već o iskrenom, pomalo infantilnom i podosta neuklopljenom životu, na granicama mejnstrim društva, tako tipičnom za većinu (političkog) pank roka. Stiv i Zoundsi su u celoj priči oblikovani kontrakulturom i radikalnim idejama i to je deo njihovog identiteta, a taj identitet je deo potrošačkog društva u kome su se Zoundsi snalazili kako su znali i umeli – bez snažnog antikapitalističkog socijalnog pokreta i ne može da bude drugačije, a buntovna muzika lako može da postane ili roba na policama i deo modnog trenda, ili težak geto zasnovan na krutim granicama i pravilima, te deo modnog trenda.
Od posebno zanimljivih detalja knjige za čitaoce i čitateljke sa jugoslovenskog govornog područja izdvajaju se opisi njihovog novosadskog i beogradskog koncerta (iz 2005?), te Stivovi usputni komentari. Na novosadskom koncert su dvojica nacista popili batine, za beogradski koncert Stiv kaže da mu je možda i najbolji u životu – on sam je šokiran siromaštvom krajeva kroz koje prolazi po Balkanu, te eksplicitno pominje Treći svet kao opis onoga što vidi kod nas.
A što se same muzike Zoundsa tiče, ako ima vas koji ih niste slušali, dajte im šansu, radi se o pevljivom (post) panku, sa par istorijskih bisera, obaveznih u svakom udžbeniku kontrakulturne scene osamdesetih godina. Na primer:
Dancing: https://www.youtube.com/watch?v=Y_q9xfSD7WM
Demystification: https://www.youtube.com/watch?v=m8w14IaS8Us
Little bit more: https://www.youtube.com/watch?v=IDo3sGIsOJY