Soul pesme za jesen 2016
(originalno objavljeno na Situacije! blogu )
Dani su se pretvorili u nedelje, nedelje u mesece, a meseci su sa sobom doneli poriv za mahnitim udaranjem u zamršeno klupko a) upravo proteklog vremena, b) prigušenih osećanja i c) otupljenosti svesti, snagom krika osobe koja je shvatila da je okružena sa svih strana i da se pred njom upravo zatvaraju poslednja vrata koja mogu da omoguće bekstvo van. Svet mi se, u prethodna dva i po meseca, suzio u tagove <php i ?> komjuterskog ekrana, postajući potmuo, siv, nervozan, blago mizantropičan, samodovoljan i okrenut dalje od ljudi ka patološkoj nadi u pronalaženje mira unutar oklopa navučenog preko tela, osećaja, ličnosti. Svaki iskorak delovao je kao nezamisliv napor, a svaka međuljudska interakcija kao kratki spoj koji će potpuno da izvuče ono malo energije što je u meni ostalo. I onda bih se još dublje povlačio u granice ekrana, nekad upijajući u sebe nova znanja, potrebna za profesionalnu preorijentaciju, nekad samo tupo gledajući ispred sebe, sileći se da ne padnem i ne potonem dole, u tminu melanholije, iz koje je pitanje kako ću se sledeći put izvući, ako padnem.
Onda sam tragao za odgovarajućom muzikom koja će, sa što manje štrčenja i disbalansa, da boji mentalnu pozadinu navučenog oklopa. Trance, goa, psy techno, sa svojim lepljivim, repetativnim i psihodeličnim melodijama dobro su na sebe preuzeli ulogu katalizatora duhovnog stanja. Pravilan ritam, koji traje desetinama minuta, deluje samo na svest, ne na srce, ponavljao sam si, prepuštajući se ovim apstraktnim kompozicijama. A onda, kada je samodovoljnost oklopljene samozaštićenosti postala neizdrživa, bacio sam se u otkrivanje soul pesama iz šezdesetih, koje su svojom gotovo religijskom posvećenošću što emotivnijem izražavanju tuge (nekad i sreće) ljudske duše, počele sve snažnije i snažnije da udaraju o moju grudnu čakru, donoseći male i tihe katarze usporenom i okamenjenom svetu u kome sam se zatekao.
Sve ovo pišem kako bih ovde izdvojio neke od (with a little help from my friend) iskopanih pesama, kao uspomene na jesen 2016. Uglavnom pripadaju tzv. južnom soulu (southern soul/deep soul), čiji se epicentar nalazio u Memfisu i izdavačkoj kući Stax. Nisam ubacio ovde Arethu Franklin, ni Otis Redding-a, oni se podrazmevaju. Koliko sam uspeo da rekonstruišem istoriju, singlice su bile mnogo češće od celih albuma, tako da mnogi izvođači i bendovi nisu imali priliku da snime album. A generalno, sjajni vokali u kombinaciji sa snažnim duvačkim instrumentima i vrlo emotivnim unošenjem u izvođenje pesama, mene su potpuno očarali.
Lee Moses – Bad girl pt.1
Pesma veća od Himalaja, veća od života. Toliko je puna radosti i zaljubljenosti, da uvlači telo u kretanje, mrdanje, cupkanje na fotelji i zaneseno pevušenje. Pesma je iz dva dela, a postoji i treća verzija pesme, izdata na jedinom albumu Li Mouzesa iz 1971. Nakon tog albuma on je nestao sa muzičke scene. Preminuo je 1997. Njegov glas, prepun energije, asocira me na snagu MC5-a, a to što jeste snimio(album i singlice) uglavnom je vrhunskog kvaliteta.
link: https://www.youtube.com/watch?v=3lxp7WVXiXU
Johnny Robinson – Don’t take it so hard
Kada sam prvi put čuo ovu pesmu, pomislio sam: „Pa dobro čoveče, da li si ti realan?“. Tekst, interpretacija, kada negde u sredini zaplače, zatim tuga i očaj koje želi da prenese – sve je toliko prenaglašeno izvedeno, da to više nije pitanje da li on glumi ili ne, već da li neko uopšte MOŽE ovoliko da glumi i ako može, kako to radi za boga miloga?
link: https://www.youtube.com/watch?v=r-zfBsvbdwk
Barbara Lynn – (Until then) I’ll suffer
Jedna od malobrojnih žena iz tog perioda šoubiznisa, koja je svirala vodeći instrument, gitaru, a pravila je i sama svoje pesme, u većini slučajeva. Na početku karijera bila je više u R&B vodama, potom, krajem šezdesetih, prebacila se u soul i tu je negde i njena karijera utihnula. Kasnije se vraćala periodičnu na binu, a i dan danas je aktivna.
link: https://www.youtube.com/watch?v=6lxLlYXFpqY
Baby Huey – A change is going to come
Baby Huey je imao 160 kilograma, sjajan glas i ostavio je jedan album iza sebe, čije snimanje nije dočekao do kraja, pošto se predozirao u 26 godini. Njegova desetominuta psihodelična i originalna interpretacija soul klasika posvećenog „rasnoj“ ravnopravnosti „A change is gonna come“ (u originalu Sam Cooke), ispunjena povremenim primalnim kricima, u njegovom slučaju, pored legendarnog stiha („There’s three kind of people in this world… There’s white people, there’s black people and then there’s MY people“) postaje proročka oda strahu od kraja života.
link: https://www.youtube.com/watch?v=uL-yjs5_C3s
James Carr – I don’t want to be hurt anymore
Kaže Vikipedija: „one of the greatest pure vocalists that deep Southern soul ever produced.“ i ja tu ne bih mnogo dodavao. Veći deo života patio je od manične depresije. Po nekima najveći hit mu je bio „The Dark End of The Street“, pesma koja je mnogo putao obrađivana, a ovde sam izabrao jednu njegovu klasičnu ljubavnu pesmu. Preminuo 2001, od raka pluća.
link: https://www.youtube.com/watch?v=H3wtRFiFqcc
Ural Thomas – Pain is the name of your game
Još jedna srceparajuća balada, čoveka koji je krajem šezdesetih izdao nekoliko singlova i onda nestao iz muzičke indutrije, do pre koju godinu kada ga je bubnjar Scott Magee iscimao da ponovo počne da peva u bendu. Nedavno su izdali album, pod imenom Ural Thomas and the Pain, ali izgleda da je to toliki andergraund da ga još nisam našao na soulseeku.
link: https://www.youtube.com/watch?v=C8S5gB-DhwM
The Webs – It’s so hard to break a habit
Nisam pronašao mnogo podataka o ovom bendu. Singl je izašao 1968, za Pop-Side records, koji su bili podizdavačka kuća Orpheum records-a.
link: https://www.youtube.com/watch?v=Hcq4wMw1DuA
Wendy Rene – After laughter (comes tears)
Njen prvi singl iz 1964. Karijeru je završila 1967, nakon što je postala majka i nakon što srećom nije završila u avionu u kome je trebala da bude, kako bi održala svoj poslednji koncert pred posvećivanje majčinstvu, sa Otis Reddingom i Bar Kays-ima. Avion se srušio, a Otis i ekipa su otišli u tragičnu istoriju pop kulture.